Piše: Aleksandra Štrbac, psiholog
Izvršna direktorica UG “Zdravo da ste”

Konvencija o pravima djeteta Ujedinjenih nacija je međunarodni ugovor kojim su utvrđena građanska, politička, ekonomska, socijalna, zdravstvena i kulturna prava djece. Ona ujedno predstavlja i najšire prihvaćen međunarodni ugovor ikada u ljudskoj historiji, i trenutno su sve zemlje na svijetu potpisale i ratifikovale ovu konvenciju, osim SAD-a, koji je Konvenciju potpisao, ali nije ratifikovao.

Ovaj izuzetni globalni dogovor unaprijedio je i nastavlja da unapređuje položaj i zaštitu djece u društvima širom svijeta, u različitim socijalnim, ekonomskim i kulturološkim okvirima, i sa različitim uspjehom i dinamikom, ali sa jedinstvenim ciljem – da svako dijete ima najbolje moguće uslove za rast i razvoj i najbolju moguću zaštitu u društvu, od porodične do državne. Od 1989. godine, kada je Konvencija finalizirana u svojoj sadašnjoj formi i otvorena za potpisivanje i ratifikaciju, u svijetu su se desili i dešavaju se procesi koji su neizmjerno unaprijedili stanje u kojem žive djeca u svojim zemljama i za tako kratko vrijeme postavili visoke standarde zaštite kojima mnoga društva intenzivno teže.

Obaveza je država potpisnica da usklade svoje zakone sa standardima koje propisuje Konvencija o pravima djece, vodeći se uvijek sa četiri osnovna principa na kojima Konvencija počiva: principom zaštite života, opstanka i razvoja djeteta, principom nediskriminacije, principom aktivne participacije i poštovanja mišljenja djeteta (čineći dijete subjektom, a ne objektom propisanih prava), i principom najboljeg interesa djeteta, kojim se obezbjeđuje da sve odluke koje se donose u zemlji potpisnici Konvencije ne smiju biti u sukobu sa najboljim interesom djece. Obaveza je i da jednom u četiri godine UN Komitetu za prava djeteta podnesu izvještaj o stanju prava djeteta u zemlji i implementaciji Konvencije, na osnovu kojeg se potpisnici dostavljaju preporuke za djelovanje u naredne četiri godine. Ukoliko zemlji potpisnici nedostaje sredstava i resursa za unapređenje prava djeteta, ove preporuke su i vrlo značajan argument za obezbjeđivanje međunarodne pomoći i podrške.

Konvencija o pravima djeteta u državama koje su je ratifikovale, po svom statusu, ima veću snagu od lokalnih zakona, ukoliko su oni drugačije formulisali prava i zaštitu djece. Ovo je vrlo važno znati, posebno u slučajevima kada govorimo o zemljama u kojima zaštita djece nije na visokom nivou i zakoni nisu dovoljno usklađeni sa Konvencijom, a nedavno je Konvencija o pravima djeteta dobila i treći prateći protokol, Opcioni protokol o komunikacionim procedurama, koji omogućava da se slučajevi kršenja prava djeteta iskomuniciraju direktno s UN Komitetom za prava djeteta, nakon što se zaštita prava djeteta nije mogla ostvariti unutar resursa države u kojoj dijete ili djeca čija su prava povrijeđena žive. Važno je znati i da je i Bosna i Hercegovina ratifikovala i ovaj protokol, i da njegove odredbe stoje na raspolaganju djeci i onima koji o njima brinu kod nas.

U razvoju ljudske misli i organizaciji društva koja ju je pratila, Konvencija o pravima djeteta je radikalno i za veoma kratko vrijeme promijenila položaj djeteta mnogim zemljama, ujedinila svijet u ideji da se posveti njegovanju i podršci najvećeg resursa koji globalno imamo, a to su djeca koja će, onim što im pružimo, oblikovati našu zajedničku budućnost. Veća odgovornost od ove ne postoji, i zato je važno, posebno u doba krize u kojem trenutno živimo globalno, pojačati napore da se ova kriza što manje odrazi na djecu.

Povodom 20. novembra, rođendana Konvencije o pravima djeteta, na to nas je podsjetila i dr. Rownak Khan, predstavnica UNICEF-a u Bosni i Hercegovini, u svom obraćanju u kojem je naglasila da analize govore kako je usljed pandemije COVID-19 broj djece koja žive u višedimenzijskom siromaštvu globalno porastao na oko 1,2 milijarde. U Bosni i Hercegovini, podsjeća nas na posljedice koje pandemija ima na djecu, njihovo obrazovanje, sigurnost te na njihovu dobrobit uključujući i mentalno zdravlje, kako se posljedice ne bi negativno odrazile na obuhvat i kvalitet imunizacije djece (zbog preopterećenog zdravstvenog sistema) i uopšte kvaliteta i dostupnosti zdravstvenih usluga, kvaliteta obrazovanja i dostupnih socijalnih usluga, pozivajući vlade, političke stranke, nevladine organizacije, pružatelje usluga, medije, međunarodnu zajednicu, privatni sektor i građane Bosne i Hercegovine na hitno zajedničko djelovanje kako bi se spriječilo da ova kriza postane kriza prava djeteta.

Za svakog roditelja i svako dijete vrlo je važno da poznaju prava djeteta koja su svakom djetetu garantovana Konvencijom o pravima djeteta, koja svako dijete stiče svojim rođenjem i koja su mu neotuđiva. U mnogim izazovima sa kojima se danas suočavamo važno je znati da imamo prava, da imamo saveznike i mehanizme, koji će nam pomoći da ih ostvarimo zajedno sa djecom kao aktivnim sudionicima u vlastitim životima.

Kada djecu učimo o njihovim pravima, učimo ih i da ta ista prava imaju i sva druga djeca, i time njegujemo i podstičemo kulturu odgovornosti, solidarnosti, mira, saradnje i zajedničkog djelovanja. Konvencija o pravima djeteta je međunarodni sporazum koji nabolje mijenja svijet u kojem živimo, a jedini rezultat kojem se teži su zdrava, aktivna i nasmijana djeca, u društvu koje o njima brine. A društvo – to smo mi!

Izvor fotografije: People photo created by freepik – www.freepik.com